Restoran Amador Beč – car je ostao u gaćama

restoran Amador Vienna

Restoran Amador je prvi restoran u Beču, tačnije u Austriji, sa 3 Michelin zvezdice. Odlučili smo da ih posetimo, što iz radoznalosti da vidimo i osetimo kakav je doživljaj u 3 austrijske Michelinke, a i simpatično nam je bilo i to što je glavni kuvar Juan Amador španac odrastao u Nemačkoj, pa nas je to dodatno zaintrigiralo kao kombinacija.

Smešteni su malo izvan centralnog dela Beča, ali opet dovoljno blizu da se može taksijem do njih. Restoran je napravljen u bivšoj vinariji, i elegantno-vinski uređen. Koncept im je takav da za večeru nude samo jedan degustacioni meni od 7 hodova, a po opisu koji se može videti i na sajtu nam je zvučao interesantno.

Vinska karta im je pozamašna, a kako retko naletimo na perfektno uparivanje vina sa klopom, odlučili smo se da odaberemo nekoliko etiketa koje su se baš dobro pokazale i uklapale uz klopu. Somelijer nam je pri svakom presipanju vina u dekanter u flaši ostavljao gotovo po celu jednu čašu vina, što nam je malo smetalo pa nam je zbog tog njegovog rituala jedino palo na pamet da nisu baš toliko stručni ili da ostavljaju za sebe da bi na kraju večeri proslavili 😉.

U početku dok su iznosili jela dobrodošlice, tempo je bio dosta brz, u smislu čim smo pojeli donosili su nova jela, ali se posle ritam malo unormalio pa smo imali vremena da popričamo o jelima što smo probali.

Tatar na pirinčanom čipsu + soja i đumbir na vrhu, simpatičan uvod.

tatar na pirinčanom čipsu i biranje vina

Usledilo je nekoliko novih zalogaja dobrodošlice koji su istovremeno bili servirani .

Azijski dampling – je bio odličan. Jeste da im tu dodatni efekat dima sa tečnim azotom koji su uz njega spremili nije baš uspeo, u smislu samo se jedan od 2 tanjira sa damplizima dimio, ali je ukus bio odličan – testo baš fine i interesantne teksture, kompaktno a mekano, a punjenje sa chorisom odličnog i jakog ukusa. Mus od paradajza sa ribom osvežavjući, duck liver supa tj čaj odličan, pink đumbir sa čokoladom i guščjom jetrom dosta čokoladan pa se jetra nije toliko osećala.

Pena od halapenja, sa zelenom jabukom, školjkom i gamborom – odlična osvežavajuća kombinacija ali malo slanije jelo.

Usledio je još jedan intermeco a da nismo u stvari još ni počeli sa predviđenim degustacionim menijem, ali u ovakvim restoranima se i očekuje da se ne ograniče na obećani broj hodova – mala kružna tura sa začinima po svetu – maslinovo ulje iz Sevilje, puter iz Francuske, solni cvet iz Engleske, uz domaći hleb i hlebne štapiće iz Španije – ulje nam je bilo sipano u čaše pa je malo nezgodno bilo konzumirati ga, onako kako je najslađe – umakati hleb 😉.

Posle dosta pozdrava iz kuhinje prešlo se na klopu iz degustacionog menija.

Pena od lešnika, puter na ledu i ostriga –  čudno jelo kiselo i puterasto, utisak je bio kao da se jede sladoled od masla.

haselnat foam and oister restauran Amador Vienna
pena od lešnika i ostriga -puterasto jelo

Usledio je hod koji su oni opisali kao time machine – a koji je je imao dosta komponenti. Neke od njih su izgledom a potom teksturom zavarali pa je bilo simpatično jelo – zeleni kari, kokos, kikiriki, prepelica, jastog, kuglica papaje… U ovom jelu se koketiralo sa ljutinom, a svaki zalogaj je bio drugačiji, ukusan i interesantan, pogotovo mi je bio simpatičan kikiriki, mekan a sa ukusom kikirikija.

restauran amador vienna food
zeleni kari, kokos, kikiriki, prepelica, jastog, kuglica papaje…

Usledili su hodovi koji su manje više počeli da liče jedan na drugi po ukusu.
Miso supa, pečurke, riba turbot i mangulica na vrhu – dosta slano jelo uz slake primese, tekstura a ni ukus ribe se nije baš osećao ali je pomagala tome da se ublaži slanoća, a mangulica i dalje nisam shvatila gde je bila 🤔.

restaurant Amador Vienna miso soup
miso supa i riba

Testenina sa sirom, kozicom i belim tartufom – testenina je bila dosta bledunjava čak i prekuvana, a sve je bilo prekriveno tartufima – ono ako ne znaš kako jelo da unaprediš ili napraviš posebnim ti stavi tartufe.

restauran Amador Vienna food
tartufi all over the plate

˝Glavno˝ jelo je bilo podeljeno na 2 hoda – koja po meni ni nisu baš imala neke međusobne povezanosti.
1 deo oxtail (goveđi rep) ravioli, pena od guske sa dehidriranim srcem – slano/kiselo jelo, dosta intenzivno da ni salata koja je bila servirana uz to nije pomagala da se ublaži slanoća i intenzitet.

2 deo – ˝The first snow˝ – artičoke, sa barbeque sosom sa belim lukom i slani kari kao sos za umakanje tj prelivanje – meso je bilo dobro ali sos je opet bio preslan. Uz njega je odvojeno bio serviran slani churros (tradicionalni španski desert od testa) u ovoj interpretaciji posut malo i paprikom – korektan ali se nije baš uklapao uz ostatak jela. Posle sam videla da su prema meniju njega bili predvideli da ide uz prvi deo ¨glavnog jela˝ – možda se zato nije uklapao a možda je i svejedno uz šta ga kombinuju 😉.

Posle glavnih jela usledilo je nekoliko hodova slatkih zalogaja:

  • Krema katalana, pina colada – dosta bledunjav desert.
  • The cube desert – crveni desert od brusnica, kardamona i greni smit jabuka – interesantnog izgleda ali su neke od kockica čak bile dosta kisele.
  • I za kraj nekoliko različitih pralina + najobičnija mini buhtla.

 

Ukratko klopa je bila ok, početak je obećavao ali kako je teklo veče, svaki hod je sve više ličio jedan na drugi – veoma sličnih ukusa, sa nekim azijskim prizvukom od začina, i gotovo uvek u kombinaciji slano kiselo ljuto, čak i gorko. Usluga ništa posebno, mladi konobari kojima se vidi da su učili zanat ali ga nisu baš naučili i ne osećaju ga. Objašnjavanje jela ok, trudili su se da objasne ali neki nisu baš najbolje govorili engleski. Svaki put kada su sipali vino u dekanter, u flaši je ostalo gotovo po jedna čaša vina a da je nisu presuli.  Plating – prezentacija hrane isto ništa posebno, akcenat je više na tanjirima na kojima se poslužuje a ne toliko prezentaciji same hrane, čak i tečni azot im nije uspevao da se dimi na svakom poslužavniku.

U restoranu sa 3 Michelin zvezdice od usluge stvarno očekujem da bude besprekorna – što se ovde na žalost nije desilo, a očekujem i da klopa bude interesantnija, priželjkujem i da me iznenadi, ovde je jedino bilo to da se stvarno koriste dobri sastojci ali tu se priča završava.

Da nismo već bili u restoranu sa 3 Michelin zvezdice, i da dan danas ne pamtim tu kombinaciju usluge, klope, ambijenta kao nešto stvarno posebno, posle ovog iskustva bih rekla samo da – ajde car nije go ali je ostao u gaćama. Ovaj restoran po meni nije za posetiti jer je pre svega loš price performance – odnos toga što dobiješ/doživiš za cenu koju platiš, a to je veoma prosečan doživljaj po veoma visokoj ceni.

 

 

SUMA SUMARUM

Highlights: ne znam zašto i kako su dobili 3 zvezdice – veoma prosečan doživljaj po visokoj ceni

Moj utisak: ne preporučujem

Cene: papreno skupo za to što se nudi $$$$$$

Savet: ako ipak budete išli, nemojte da nasednete na piće dobrodošlice koju ponude u vidu domaćeg šampanjaca – nije loš ali cena na čašu nije ni malo domaća

Njihov sajt: restaurant Amador

Razmišjanja: kako smo već imali lošije iskustvo sa restoranom koji je u sklopu hotela Relias&Chateaux, a i restoran Amador je deo tog lanca, palo mi je na pamet da možda ti u lancu imaju neke baš dobre veze kada dobijaju zvezdice. Ja ću sledeći put dobro da porazmislim pri odabiru restorana koji su u ovom lancu, možda nije povezano, ali ipak…