Agli Amici – restoran sa 2 Michelin zvezdice u Udinama

Agli Amici Udine

Kako smo veliki gurmani (što ste verovatno i shvatili), trudimo se da s’vremena na vreme probamo i neka posebnija mesta. Ovom prilikom izbor je pao na Agli Amici, restoran sa 2 Michelin zvezdice, a koga smo merkali izvesno vreme😋.

Spoljašnjost restorana nije tako upečatljiva, plus nalazi se u nekom zabačenijem mirnom naselju u Udinama, ali usluga je ovde takva da su verovatno zbog toga i dobili i drže te 2 Michelinke. Čim smo kročili u njihove prostore, svi konobari koji su se tu zatekli su veoma srdačno poželeli dobrodošlicu, čak smo se sa nekima i rukovali. Unutrašnjost je prijatno uređena, nekoliko prostorija, sa po 4-6 stolova, tako da je nekako i intimna atmosfera, iako ima dosta ljudi. Simpatično je to što im je wc sakriven, pa vam otvaraju ˝tajna vrata˝ kada imate nameru da odete do njega.

Za početak smo se smestili u bašticu, gde smo popili aperitiv pre večere i gde su nam poslužili zalogaje dobrodošlice. Zalogajčića je bilo dosta, svakome jedno 7 -8, neki su bili simpatični a neki baš i interesantni. Za aperitiv smo se svi odlučili za džin sa bosiljkom i limetom. Jaoj ljudi bolji džin nisam pila (za one koji vole bosiljak je must). Sama priprema tog džina je bila performans, sve sa kidanjem listova bosiljka, tučenjem, ceđenjem, sipanjem, a ukus je došao kao neki mlečni bosiljak, čak je i čitav napitak nekako bio gust.

Imaju 3 verzije degustacionog menija i opciju a la carte. Mi smo se odlučili za degustacioni meni pod nazivom ˝What is new is unforgetable!˝ pošto nam je delovao najinteresantnije, i sastojao se od 10 hodova.

Početak spicy oyster, vodka i limun. U stvari vodka je bila servirana odvojeno kao piće u čaši, i prilikom posluživanja su nam dali instrukcije da ostrigu poklopamo zajedno sa penom od limuna, a potom vodku na eks, što smo i uradili. Ostriga je bila dobra, mekana, pena baš bila kisela, ali je prijalo. Lep početak.

Usledila su 2 ne tako ˝uspešna˝hoda, u smislu dobre kombinacije ali su bile za nas pogrešenih razmera.

Tartar od jacobovih kapica (capesante) sa majonezom i jogurtom. Jelo koje su dodatno pred nama poprskali sirćetom u spreju. Školjka je bila odlična, mekana i ukusna, ali je na žalost bilo previše i majoneza i pavlake. Kada smo to shvatili, odvojeno smo pojeli školjku – baš šteta, da je samo bilo manje majoneza i pavlake bih rekla extra, ovako je capesanta bila odlična a kao jelo malo blend, ti dodaci su progutali capesantu.

Brancin sa ružinom vodicom, koju su isto naknadno sipali, kada su nam poslužili brancina. Brancin je bio korektan, i cela kombinacija je interesantna, ali je bilo previše te ružine vodice koja je bila i kiselkasta.

Cuttlefish egg (jaje od sipe) – jelo simpatično prezentovano i odličnog ukusa. U stvari jaje je bio dekorativni deo jela, koje su razbili kada su nam poslužili jelo i sklonili ljušturu iako je jestiva. Uz sipu je bilo nekoliko sosova, namaz od sremuša, pena od vinske redukcije, oivičeno sipinim mastilom, krema od žumanca da podseća na jaje, i svi su bili odlični i dobro se slagali uz sipu.

Kao intermeco smo dobili hlebčiće od krompirovog brašna koji je neodoljivo ukusom podsećao na projaru ali je bio skroz prozračan i lagan.

Kobasica od mangulice sa grilovani škampom sa mlekom i renom – je isto bilo odlično, sve se dobro slagalo, stim da nisu rekli da je meso od mangulice ne bih provalila.

Homemade ravioli (tortelli) punjeni kari sosom sa škampima i perlicama od bundeve. Dobro je bilo što su perlice od bundeve servirali posebno. Iako su bili preliveni sosom od škampa, i bili simpatičnog ukusa, nisu se nešto naročito slagali sa raviolima. Ravioli interesantnog i veoma lepog ukusa (jedino što su mogli još po koji škamp da stave, tj jedan škamp na 1 raviol, jer je kari dosta intenzivan).

Usledilo je jelo ˝ Vitel Tonne˝ koje je tehnički bilo odlično – teletina sa savršeno obrađenim žumancetom, sa dodatkom mariniranih kapara i ribom tamahi. Žumance je bilo skroz želatinasto a kremasto, i sve se odlično slagalo, jedino što se moja tamahi riba nije puno mrdala😊.

Za kraj slanog dela menija pork belly (svinjska potrbušina), guščja džigerica i chutney. Taj sos od breskve i senfa (chutney) su iskoristili za dekoraciju tanjira, a stavili ga taman u dovoljnoj količini da se dobro slagao i nadopunjivao jelo. Pork belly je bio odlično spremljen, sa debelom hrskavom kožicom, jedno što je moglo malo bolje parče da se servira, ali sve u svemu dobra kombinacija.

Ponudili su nam da napravimo pauzu sa degustacijom sira, pa je muški deo ekipe oberučke prihvatio. Odveli su nas u salu, gde su im predstavljeni svi sirevi koje imaju u ponudi i to na simpatičan način, izloženi na mapama delova sveta odakle dolaze. Huh kako je mirisala prostorija a i gospođa nam je lepo objašanjavala sireve na engleskom. Kada smo odabrali koje ćemo sireve degustirati, po 6-7 različitih, ona je i pokupila kartice sa opisima tih sireva, koje su nam potom i stavili na sto, sve sa redosledom kako su servirani na tanjiru. Šteta što su opisi bili na italijanskom – ali sirevi , svi do jednog odlični.

Deserti su bili dobri – ali su manje ličili na deserte. Za prvi desert su imali opet mali performans, ovog puta sa tečnim azotom. Mekani biskvit od badema sa belom čokoladom, krastavcem i aloom. Dobra ideja za animaciju tečnim azotom, stim da je Tomaž Kavčić u tome neprikosnoven😉. Desert je bio simpatičan, nešto između slanog i slatkog, baš zbog tog krastavca. Meni nije smetao krastavac ali je većina za stolom bila mišljenja da bi neki drugi sastojak, samo ne krastavac bio pun pogodak. Drugi desert ˝alla Norma˝ je bio simpatičan, stim da je ovde bilo malog neslaganja – kanelonu punjenim dimljenim patlidžanom nekako nije bilo mesto u ovom desertu (iako zbog toga naziv). Bio je prejak pa je nadvladao ostale sastojke, tj sladoled od bosiljka koji je bio fenomenalan, iako je i kanelon bio dobrog ukusa ali zasebno.

Kad smo mislili da je kraj, doneli su nam još po nekoliko klasičnih slatkih zalogaja koji su bili odlični.

Vinska karta im je baš pozamašna, plus imaju i digitalnu verziju. Mi smo se dvoumili da li da uzmemo njihov degustacioni izbor vina, tj da vina prate klopu ili da mi sami odaberemo. Somelijerka nam je objasnila koja bismo vina imali ukoliko bismo odabrali njihov izbor, što do sada nisam susretala. Pošto je u objašnjenju navela, da uz jedan hod ide i macerirano (čitaj, narandžasto) vino, koje nije po našem ukusu, i nekako nas nije baš ubedila, tako da smo se odlučili  za naš izbor. Za početak odlučili smo se za belo Raccaro Malvaziju 2016, a kasnije, u toku hodova sa naglaskom na mesu, Prelit od Damjana (kako ga obožavamo). Uz desert smo uzeli neko vino po njihovoj preporuci i bilo je odlično.

Usluga veoma ljubazna, uigrana, hoće da objasne sve. Serviranje hrane isto uigrano.

Pred odlazak su imali i veoma lep gest, poklonili su nam vodič Le soste, knjigu najboljih restorana u okolini za 2018 godinu, za inspiraciju.

Restoran koji je po mom mišljenu zaslužio dve Michelinke više zbog usluge nego klope, i tih svojih diskretnih a simpatičnih performansa,  iako je i klopa bila i interesantna i ukusna. Sve u svemu veoma prijatno iskustvo.

 

SUMA SUMARUM

Atmosfera: elegantno prijatna

Klopa: fine dining, ukusne i ineteresantne kombinacije, uz po neku disproporciju (nama se tako zalomilo)

Piće: izuzetno veliki izbor vina

Šta klopati: neki od 3 degustaciona menija

Cene:  visoke $$$$ (s’tim da nisu toliko visoke za restoran sa 2 Michelin zvezdice)

Moj utisak: čini mi se da su drugu Michelinku dobili više zbog usluge, iako je klopa sasvim ukusna i interesantna

Njihov sajt:  Agliamici

Napomena: obavezna rezervacija